Zadnji put sam negodovao i bunio se, a, evo, danas ću malo slaviti. Danas su u svim državama SAD-a legalizirani gay brakovi.
Ne bih ja bio ja da ne kritiziram pa da prvo to obavim... Osjećam lagano nezadovoljstvo kada se uporabljuje riječ ''legalizirani'' jer nije brak droga pa da se mora legalizirati. Mislim da bi se trebala naći neka bolja riječ.
Nakon kritike, idemo sada stvarno slaviti. :D Gledajući vijesti o tome, naišao sam na vijest o prvom gay vjenčanju nakon 'legalizacije'. Riječ je o dvojici starijih muškaraca (između 65-75 godina starosti). Gledajući u sliku počeo sam razmišljati koliko su sretni i kroz što su sve vjerojatno prolazili, ali, evo, ipak su na kraju dočekali da službeno mogu biti u braku. Vjerujem da je njihova sreća vrlo velika. Isto tako, drago mi je i za ostale parove koji se žele vjenčati jer će sada to konačno moći. Lijepo je vidjeti kako ljudi u nekim zemljama imaju prava kao i svi ostali. Svijet bi bio puno ljepši i ljudi bi bili zadovoljniji kada bismo više poštivali jedni druge.
Ova vijesti mi je uistinu popravila raspoloženje jer vidim da ipak ima nade i nadam se da će se jednoga dana možda i iz Hrvatske čuti ovakva slična i lijepa vijest i da neće biti više osoba poput Željke Markić koje će svojim glupim i ograničenim mišljenjima drugima ograničavati sreću...
Ne znam kako se ostali ljudi u Hrvatskoj osjećaju, ali ja se često osjećam vrlo loše. Ne osjećam se loše zbog krize, niskoga standarda ili zbog ostalih materijalnih stvari, već zbog ljudi i zbog njihova načina razmišljanja. Danas se ne može biti drugačiji u Hrvatskoj jer takvi ljudi najčešće budu odmah stigmatizirani, obilježeni. Ako je netko Srbin - četnik je, ako je netko gay - peder je kojeg treba poslati na Goli otok pa neka se tamo razmnožava ako može, ako je netko istetoviran - taj/ta je zasigurno narkoman i vandal... Mogao bih do sutra nabrajati stereotipe koji se redovito pojavljuju.
Možda vam nije jasno zašto o tome uopće i pišem, stoga ću obrazložiti. Ja sam gay, homoseksualac ili kako nas svi najviše vole nazivati, peder. Sada će zasigurno biti onih koji će pomisliti ''koga briga?'' ili ''budi takav u svoja četiri zida'' i sl. Svi to govore i nitko nikada ne razmišlja kako se mi osjećamo (da, mi također osjećamo) jer nas se tretira kao nižu vrstu, bolesnike kojima batinama treba istjerati taj poremećaj iz glave. Mnogo se ljudi svake godine buni zbog Parade ponosa (eng. Gay pride) jer ''šta imaju više stalno svima nabijati na nos da su pederi ni mi ne vičemo da smo heteroseksualci''. Tu se svi oni koji tako misle varaju. Zašto? Sada ću vam reći...
Možda oni ne nose transparente, zastave ili nekakve druge predmete, ali itekako svakoga dana viču da su heteroseksualci. Oni svojim ponašanjem i djelima viču. Svaki dan vidim parove ispred zgrade u parku koji se razvlače po klupama, grle, ljube... Neka, ljubav je ljubav i ako se vole, neka se vole, ali zamislite sada da jedan gay par (dva momka, dvije djevojke) sjednu u park i da se počnu grliti, ljubiti itd. Oni bi bili pretučeni ili pak izvrijeđani u roku jedne minute. Djevojke bi najčešće dobile verbalne uvrede, a možda bi tu i tamo svratio neki manijak i promatrao ih te imao kratak 'uradak' u svojoj glavi. Kod momaka je nešto malo drugačija priča. Vjerojatno bi ih netko promatrao, kada bi krenuli kućama, slijedio te na kraju skupio malu skupinu ili, bolje rečeno, bandu koja bi ih pretukla tako da bi ili bili u komadima ili ne bi bili živi. Da, dragi moji, takva je stvarnost. Upravo se zbog toga organizira Parada ponosa... Ne da bi svi ljudi bili pretvoreni u homoseksualce (iako to uopće nije moguće niti je to nekome cilj), već da takvi parovi ponosno i hrabro mogu barem na jedan dan prošetati gradom zajedno, ali bez straha da će ih netko napasti, istući i sl. Dakako, ništa to ne bi tako bilo da nema policije.
Mi samo želimo normalno i dostojanstveno živjeti, bez straha da će nas netko istući ili ubiti, bez skrivanja... jednostavno da se možemo ponašati jednako kao i ostali ljudi.
